TOP SECRET

ODE NAM RADNIČKA KLASA U (NJEMAČKI) RAJ: Praznik robova za teferič

 

 

I dok u Njemačkoj, gdje odlazi sve više Bosanaca, ljudi protestiraju, u BiH se za 1. maj preferira okretanje janjadi. Miris janjetine toliko je omamljujući da se brzo zaboravi kako su ovdje najniže plaće u Evropi

Piše: Amer ČULIĆ

 

Vidite li ovih deset prstiju, oni bi da rade, ali im ne daju da rade… Iskoristio je tu tužnu tvrdnju obespravljenog radnika u jednom od spotova svjetski priznat sarajevsko-zenički bend “Dubioza kolektiv”, koji je svojim radom i talentom dosegao planetarne muzičke visine. Imao je sreću kakvi nemaju mnogi u BiH.

U jednoj od svojih numera opisali su sve beznađe u kojem se nalazi skoro pa nepostojeća radnička klasa u BiH, a onda su poslije prikladnom numerom opisali današnji praznik, koji mi za ovu priliku nazivamo “Praznik robova za teferič”.

Nije morao tekstopisac biti previše mudar i inteligentan, dovoljno mu je da promišlja, radi, dakle, ono od čega mnogi zaziru ili su nesposobni da čine, i da zaključi: Danas nije Olimpijada, danas nije ni gej parada, garant nije “Čimburijada”, danas je praznik – Dan rada.

Tri-četiri vrste radnika

Svugdje na svijetu, u razvijenim, svjetlosnu godinu naprednijim zemljama nego što je naša, na ovaj datum ljudi izlaze na ulice, toliko ih je da ih se ne može smatrati neozbiljnima, traže prava, apeliraju, bune se… Samo ovdje ljudi koriste praznik (ne)rada da oteferiče.

Tri-četiri su vrste radnika ovdje. Oni u državnoj službi koji obilato koriste budžetska sredstva. Takvih je možda najviše i to je u BiH najunosniji posao. Malo ko od njih šta radi. Duškaju, uživaju.

Drugi rade kod privatnika i oni crnče. Što se privatnika tiče, rijetki su oni pošteni koji se ne bogate cijedeći od svojih irgeta posljednje atome snage i izdržljivosti, kod kojih je plaća na vrijeme, koji nisu bahati i pohlepni.

Nije da nema onih s evropskim načinom promišljanja i poimanja kapitalizma, no najčešće su to oni koji moraju, osim svojih radnika, hraniti i ove neradnike iz državne službe, plaćanjem nenormalnih poreza.

Imaju i oni koji bi radili, ali nemaju gdje, ni u državnom ni u privatnom sektoru. Završili su, recimo, pravo, ali prodaju satove. Nemaju nikoga da ih “pogura” kada ih već niko ne cijeni.

I na kraju postoje oni najbrojniji – oni u redu za Njemačku koje više i ne zanima šta su završili. Ribat će ako treba i zadnjice tamošnjoj trećoj životnoj dobi, ali trpjeti ovo ovdje neće.

I tu dolazimo do apsurda na najvišem nivou, kao zbira svih mogućih “apsurdčića”. Između prvih majeva kada teferičimo, gložimo se zbog trivijalnosti, ko će koga rezervnijim sastavom i je li granica na Drini ili nije, umniji čak upozoravaju da bi moglo doći do rata, ne uviđajući da još malo pa neće biti vojno sposobnih.

Izudarat će veselje brigu

Miris janjetine toliko je omamljujući da se brzo zaboravi kako su ovdje najniže plaće u Evropi. Nikoga nije briga ni što jedan čovjek vozi pet luksuznih automobila dok, izdavajući lažne račune provučene kroz fiktivne kase, obesmišljava živote ionako osiromašenih penzionera. Ovdje političari očito nisu dugo ušli u tramvaj, trolejbus ili autobus, pa da vide kako se živi. Slabo se živi, ali izudarat će veselje brigu. Prvi je maj, Bosnom behar probeharao.

Na kraju krajeva, imaju društvene mreže, protestirat ćemo online.

P.S. Pjesma “Prvi maj”, što je spomenusmo gore iznad, nalazi se na albumu ultraprikladnog naziva za ovo sve – “Apsurdistan”.

Most Popular

To Top